Novom ministru Alenu Ružiću je sve samo ne lako.
Preuzeo je jedan od najtežih resora u državi, i to resor u kojem se problemi ne mogu sakriti iza jedne dobre konferencije za medije, jednog otvorenog centra za starije, jedne isplate inkluzivnog dodatka, jedne izmjene pravilnika ili jedne rečenice o “brizi za najranjivije”. Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike je mjesto na kojem se sudaraju gotovo sve hrvatske slabosti: niske mirovine, manjak radnika, umorne obitelji, nedostatak socijalnih usluga, prespora administracija, nedovoljno razvijena dugotrajna skrb, radnici koji odlaze iz sustava i korisnici koji više ne mogu čekati.
No, treba biti pošten: ministar Ružić nije stvorio te probleme, ali ih je naslijedio, i sada ih više ne može promatrati izvana. Jedan od prvih poteza novog ministra bio je povlačenje žalbe Ministarstva u predmetu vezanom uz inkluzivni dodatak za preminule korisnike – politički i ljudski razumna odluka. To ne rješava sustav, ali je dobar signal: ponekad je prvi korak reforme jednostavno prestati voditi spor protiv ljudi koji su ionako predugo čekali odgovor sustava. Najava smanjenja administracije i poboljšanja sustava vještačenja također ide u dobrom smjeru. U sustavu u kojem korisnici često čekaju predugo, a stručni radnici previše vremena troše na papirologiju, svako administrativno rasterećenje nije kozmetika, nego nužnost.
Hrvatski socijalni sustav nije problematičan zato što mu nedostaje još jedna dobra namjera.
To se posebno vidi u aktualnoj priči o centrima za starije osobe. Diljem Hrvatske otvaraju se i dovršavaju novi centri. Na papiru, riječ je o velikom investicijskom ciklusu: 18 centara, gotovo 1.850 novih smještajnih mjesta, tisuće korisnika izvaninstitucijskih usluga i najave oko 1.400 novih radnih mjesta. To su veliki brojevi. I bilo bi neozbiljno reći da ti centri nisu potrebni. Jesu. Hrvatskoj trebaju novi kapaciteti. Trebaju joj javni domovi, dnevni boravci, usluge pomoći u kući, skrb za osobe s demencijom, podrška obiteljima i sve ono što bi ozbiljan sustav dugotrajne skrbi trebao imati. Međutim, Hrvatska ima lošu naviku da svaku zgradu proglasi rješenjem.
Centar za starije nije rješenje sam po sebi. On je tek okvir. Pravo pitanje nije samo koliko ima kreveta, nego tko će ondje raditi. Nije dovoljno znati koliko je projekt vrijedan, nego koliko će korisnik plaćati. Nije presudno samo koliko je usluga predviđeno u projektnom obrascu, nego koliko će ih stvarno biti dostupno u ponedjeljak ujutro, u petak popodne i u nedjelju navečer.
Politika voli otvorenja jer su vidljiva. Skrb, nažalost, nije tako fotogenična.
Ona je noćna smjena. Njegovateljica koja ne može više. Medicinska sestra koja bira između doma za starije i bolje plaćenog posla u zdravstvu. Obitelj koja ne zna kome se obratiti. Korisnik s demencijom koji ne stane uredno u tablicu kapaciteta. Privatni dom koji već danas prima teže korisnike, a u javnom prostoru se uglavnom spominje tek kad treba govoriti o cijenama ili inspekcijama. Zato najava novih radnih mjesta u centrima za starije zvuči dobro, ali otvara veliko pitanje: odakle će doći ti radnici?
Hrvatska danas formalno ima nisku nezaposlenost.
To je dobra vijest za tržište rada, ali nije dobra vijest za sektore koji već sada ne mogu pronaći ljude. Socijalna skrb i domovi za starije to osjećaju godinama. Medicinske sestre, njegovateljice, fizioterapeuti, socijalni radnici i pomoćno osoblje nisu neograničen resurs koji čeka da ga država rasporedi po novim ustanovama. Ako se novi javni centri budu punili kadrom tako da ga povlače iz postojećih domova, problem neće biti riješen. Bit će samo premješten. Ako se budu otvarali bez dovoljno radnika, dobit ćemo lijepe zgrade s tankom operativnom podlogom. A ako se sve bude oslanjalo na entuzijazam lokalnih sredina, bez jasnog plana plaća, obrazovanja, zadržavanja kadra i organizacije rada, vrlo brzo ćemo iz faze svečanog otvaranja prijeći u fazu svakodnevnog krpanja. To nije sustav. To je improvizacija s europskim namještajem.
Prosječna starosna mirovina iznosi oko 720 eura
Svako povećanje mirovine dobrodošlo je onome tko od nje živi. Svaka isplata zaostataka, svako ukidanje penalizacije ili korekcija koja umirovljeniku donese više novca na račun ima stvarnu vrijednost. To ne treba omalovažavati. Ali prosječna starosna mirovina od oko 720 eura i dalje vrlo jasno pokazuje granicu hrvatske socijalne sigurnosti. Kada se taj iznos usporedi s cijenama smještaja u domovima, troškovima lijekova, režija, hrane i svakodnevnog života, postaje jasno zašto toliko obitelji skrb za starije ne doživljava kao organizirano pravo, nego kao financijski i emocionalni rizik. Niska mirovina nije samo problem umirovljenika. Ona postaje problem njegove djece. Postaje problem doma za starije. Prelijeva se na lokalnu zajednicu, bolnicu, patronažu, centar za socijalnu skrb i svaki drugi dio sustava koji preuzima posljedice kada osoba više ne može živjeti sama, a nema dovoljno novca za odgovarajuću skrb. Zato je pogrešno razgovarati o centrima za starije odvojeno od mirovina. Jednako je pogrešno govoriti o mirovinama bez razgovora o cijeni skrbi, o radnim mjestima bez plaća i uvjeta rada, ili o obitelji kao temeljnoj vrijednosti dok se obiteljima prepušta da same koordiniraju liječnika, dom, patronažu, njegovateljicu, dokumentaciju, prijevoz i vlastiti osjećaj krivnje.
Megaresor
Ružićev resor nije samo velik. On je međusobno povezan na način koji politika često ne želi priznati. Rad utječe na mirovine. Mirovine određuju dostupnost skrbi. Dostupnost skrbi izravno pogađa obitelji. Kada obitelj više ne može sama, to se vraća na tržište rada, jer netko mora izaći s posla, uzeti bolovanje, skratiti radno vrijeme ili potpuno preuzeti brigu o starijem članu obitelji. Socijalne usluge utječu na zdravstvo, zdravstvo se prelijeva natrag na domove, a domovi se oslanjaju na kadar kojeg nema dovoljno. To je krug. I taj krug se ne može riješiti jednim sektorom, jednom reformom ni jednom investicijom. Zato bi bilo dobro da novi ministar, upravo zato što dolazi iz zdravstvenog i akademskog sustava, ne prihvati političku logiku u kojoj se problem prikazuje riješenim čim je objavljena mjera.
Sustavu ne treba još jedna velika rečenica. Treba mu operativna istina.
A operativna istina je ova: Hrvatska stari brže nego što razvija usluge. Obitelji nose prevelik teret. Privatni domovi već godinama amortiziraju slabosti sustava, ali ih se rijetko uključuje kao ozbiljne partnere. Javni centri su potrebni, ali neće biti dovoljni. Kadar je ključno pitanje, a ne fusnota. Mirovine rastu, ali troškovi skrbi rastu brže od osjećaja sigurnosti. Administracija je preteška, postupci su prespori, a korisnici prečesto kasno dobiju ono što im treba. I ovo nije kritika jednog ministra. To je opis stanja.
I baš zato ministru Ružiću treba dati prostor da pokaže zna li taj opis pretvoriti u sustav koji će imati vrlo jasan odgovor na jednostavno pitanje: može li čovjek, kad mu skrb zatreba, do nje stvarno doći. Ako se u ovom mandatu barem dio toga počne rješavati ozbiljno, bit će to važnije od svake svečane vrpce.
